Često ljudi znaju pitati kao smo se odlučili za tibetan terriera. Naša priča počinje ovako. Najvjerojatnije kao i svako djete

u djetinjstvu i ja sam željela psa. Ta mi se želja nije ostvarila. Kako čovjek raste i sazrijeva neke svoje želje u životu želi i

može ostvariti, neke ne. Ja sam svoju želju ostvarila. Moram naglasiti da ni suprug ni ja nikad nismo imali psa. Ideja je u

nama dugo tinjala i prerasla u realizaciju onog trena kad smo se preselili u prigrad. Netko će misliti da je kuća uvjet da bi

se moglo imati psa. Mi je imamo, jest da je u nizu, ali ima svoju okućnicu. No naš je pas s nama u kući. Dugo smo

razmišljali koja bi nam pasmina odgovarala s obzirom da imamo troje djece. O tome čovjek toliko ne razmišlja dok

se ne počne spremati na put, a tada, ako je savjestan vlasnik ili psa uzima na put sa sobom, ili mu kod nekog nađe mjesto

za vrijeme odsutnosti od kuće. Mi smo o tome razmišljali na vrijeme. Znali smo da veliki pas nije za nas, ne zato što nam

se ne sviđa, nego iz praktičnih razloga. Dakle, počeli smo gledati manje pse. I suprugu i meni sviđali su se dugodlaki psi.

Tako je počeo naš odabir. Nismo ništa znali ni o kojoj pasmini srednjih i malih pasa. Igrom slučaja, tražići po netu naišli

smo na ime Ljiljane Vlašić Maršić koja nam je tada, a i sada svojim savjetima pomogla da se odlučimo za tibetan terriera.

Ponudila nam je nekoliko, po njoj najboljih uzgajivačnica u Njemačkoj, Austriji i Italiji. Odabir je pao na Austriju i Nima

je stigla kući. Prekrasno razigrano štene, uvuklo se u naša srca. Odabrala je mene. Kad sam kod kuće neprestano me slijedi

i ja je nazivan sjenkom. Bez obzira tko sve bio kod kuće gdje sam ja tu je i ona. I kad odlazim na počinak ona je tu pokraj

mojih papuča. I u noći ili ujutro kad se ustajem moram paziti da je ne nagazim. Obožavam je. Teško to može shvatiti

netko tko nije imao makar bilo kakvu životinju. Sve nas ukućane dočekuje s oduševljenjem i nemoguće je proći, a da je se

bar malo ne pomiluje po glavi.

U početku je bilo pitanja kako ćemo s dlakom i hoće li nam sve biti puno dlake. Za divno čudo, iako dlakav pas ne linja se

i ne ostavlja kao kratkodlaki psi na svakom koraku dlake. Ako se i češe, pa tako isčupa po neku dlaku (ja bih rekla da to

tada liči na ovčju vunu). Dok je štene malo mora ga se češljati da bi uopće naviklo na češalj. To mu vrlo brzo pređe u

naviku i to smatra normalnim. Ukoliko pas ne ide na izložbe

dovoljno ga je kupati jednom mjesečno ukoliko se ne zaprlja tako da to sama situacija zahtjeva. Mi nismo imali namjeru

od našeg psa napraviti izložbenog psa. Stjecajem okolnosti krenuli smo vidjeti kako to izgleda. Čovjek upozna krasne

ljude, vidi prekrasnih pasa i jednostavo mu se to uvuče pod kožu. Nisi ni svjestan, a već si u tom krugu i postaje i sam

izlagač. Zareda se pokoji uspjeh i to te vuče dalje. Od dvoje ljudi koji su kupili psa kojeg nikad u djetinjstvu nisu imali,

postali su zaljubljenici u pasminu i sami misle krenuti u uzgoj. Kaže se da su tibetan terrieri srećonoše.

U našem je slučaju to tako.